Sjedim u nakvom kafiću, Fonoteka se zove. Zatvaram ljutito
laptop nakon čitanja mejla naslovljenog “za profesora Mašu Sadackog”
. Posuda sa šećerom koja stoji tik uz reklamni materijal Cockte bez šećera mi
bode oči. Uzimam jedan šećer u ruke, čitam poleđinu i vidim adresa
“Strossmayerova”, pitam se tko li je sad taj. Uzimam svoj Samsung i
na tražilici utipkavam “Tko je bio Štrosmajer?”, na wikipediji čitam
prvu rečenicu, ispuštam mobitel i nekontrolirano izustim: “o jebo im ja
mater”

Sigurno se pitate kako sam došao u ovu situaciju, što sam
pročitao, što me zasmetalo, i komu se majke dotičem. Mislim da bi bilo najbolje
da počnem ispočetka.

Nikada se nisam mnogo uklapao među društvom u rođenom gradu
Sarajevu. Bio sam bucmast i nosio sam naočale, o nadimcima koje su mi davali
radije ne bih, i dalje me bole. Ne bole me toliko nadimci koje su mi dali zbog
moje kilaže, visine i kratkovidnosti koliko me bole što su me zvali “Vanzemaljko”,
“Star trek”, “E.T” ma jebo vas E.T, nije mi on na majici
nego Yoda i o njegovoj veličini i mudrosti možete samo sanjati, stoko
nepismena. Najgori od njih bio je jedan mangup sa Stupa na Ilidži. Stari mu
došao da radi na pruzi, obična šljakerska hercegovačka stoka. Moji su bili
ponosni i veliki revolucionari, osloboditelji naroda od kljova i kandži fašizma
i kapitalizma. No, nećemo sada o tome.

U trećem razredu gimnazije, dok su hormoni divljali mojim
bucmastim tijelom (naravno govorimo o periodu dok sam se lagao ekipi da ću
naglo izrasti i biti viši od njih, jer genetski je to tako kod nas, a duboko u
sebi sam znao da jedino što će rasti je moj stomak i apetit) bezbrižno sam
razvlačio svoj burek u fišeku i sanjao o danu kada izađu novi Ratovi Zvijezda.
Dan kao i svaki drugi kada bih išao u školu. Na času teorije i prakse
samoupravnog socijalizma, primjetio sam jedno anđeosko biće koje do sada nisam
viđao. To je bila naša nova kolegica, Jasna. Ovo joj je prvi dan u školi i
izgledala je dosta stidljivo, malo i prepadnuto. Kad je odzvonilo zvono za kraj
časa, sabrao sam “the force” u sebi (jer pravi džedaj se ničeg ne
boji) i prišao toj Jasni. Bio sam jako galantan i siguran u sebe, barem prva
dva koraka. Došao sam pred nju i zamucao: “S-s-smrt f-f-fašizmu
drugarice.” Bila je iznenađena koliko sam galantan i karizmatičan da je i
sama ostala bez teksta i zapanjeno me gledala, shvatio sam da sam možda ju čak
i previše oborio s nogu i da joj nije dobro pa sam izvadio pola bureka iz
ruksaka, turnuo ga u njene ruke i pobjegao samouvjereno i uzbuđeno u sigurnost.

Nisam išao u školu idućih sedam dana, ne zato što me je bilo
stid da me ne bi zajebavali drugari iz škole ili da ona misli da sam debil nego
zato što, ma nebitno uglavnom nisam išao taj tjedan u školu. Idući ponedjeljak
ulazim u učionicu 5 minuta nakon početka zvona, nije Maša budala, sve on
taktički odradi. Zaključio sam da pošto kod profesorice Haferović koja nam je
predavala matematiku ni Tito ne smije zucnuti da ni ovi me neće moći zajebavati
zbog Jasne i mog taktičkog povlačenja. Čitav prvi blok sam samo gledao u njene
smeđe uvojke i plave oči, bila je poput najvećeg dara, bila je moja Scarlet
O’Hara.

Trajalo je to mjesecima, a ja iz dana sve zaluđeniji i
zaljubljeniji. Napisao sam stotine stranica priča gdje je ju spašavam od
Imperije i Darth Vadera. Ovdje se vraća onaj hamal sa Stupa, Nikola Raspudić.
On je u međuvremenu opasno bacio oko na moju Jasnu.

!!HALOO!! Zamisli hrabrosti kod tog lika. Volio bih da smo psi pa da mu mogu
reći da sam ju prvi zapišao i da odmakne sa moje teritorije. Zbog toga sam
uvijek zamišljao Nikolu kao Darth Vadera, sebe kao Luku Skywalkera, a Jasnu kao
Princezu Leiu. U tim pričama bih uvijek sasjekao Nikolu  i spasio Leiu i mi bi imali mnogo djece. Ok,
u filmu mu je sestra, al meni Jasna nije sestra.

Na žurci kod Adisa (kolege iz razreda) za njegov 17.
rođendan primjetio sam Jasnu kako stoji sama sa strane. Zamolio sam Yodu i
Obi-Wan Kenobia da mi osnaže silu i vjeru u sebe barem ovaj jedan put. Prišao
sam Jasni i počeo pričati s njom, iskreno znao sam samo kako se zove i ništa
više. Pitao sam gdje je išla prije u školu, i takve stvari. Primijetio sam da
je malo popila i da je ovo odlična prilika za mene. Izjadala se i rekla kako
joj je stari čudan tip i da joj je rekao da se mora udati za Hrvata inače će se
odreći nje.

To Hrvati me sjebalo u startu. Htio sam ju impresionirati i
odgovorio sam joj: Znaš Jasna, ja sam jednu osminu Hrvat.

U isto vrijeme upada ono govno, Nikola i pita Jasnu: Jel te
mori ovaj papak?

Imao je sreću što nisam imao lightsaber uz sebe jer bi mu skinuo taj idotski
smiješak sa lica. Nije ništa odgovorila na to, al se rado upustila u razgovor s
njim. Svi su vidjeli što mi je Nikola uradio i kako me ponizio no nisam mario,
barem dok nisam vidio kasnije kako se ljube Nikola i Jasna. Dok sam plakao  to nedjeljno jutro, drug me posjetio da vidi
kako sam. Jednu stvar što mi je rekao urezala mi se duboko, Jasna ti je s
Nikolom samo zato što je Hrvat. Nikada nisam shvatio tu samodopadnost Hrvatskog
naroda i incestualno ženjenje unutar tog naroda. Nisam mogao ići više u tu
školu, uništilo bi me gledajući kako sjeda poslije škole na Nikolin Tomos sva
sretna i zaljubljena.


Promijenio sam školu, završio i fakultet, oženio se i zaposlio. Život je bio u
najmanju ruku ok. Zaboravio sam na taj period i nastavio dalje. Karijerno sam
nizao pobjedu za pobjedom i išao sam daleko. Počeo sam i raditi za ovu neku
njemačku akademiju. Ta akademija pošto je kao za mlade lidere automatski sam
povezao i rekao pa evo meni moje džedaj akademije. Na toj akademiji imamo ovo
nešto što zovemo specijalistički modul. Tu mi (profesori) biramo naše štićenike
kojima prenosimo naše dodatno znanje. Elitistički maksimalno. Volim te svoje
štićenike toliko da ih oslovljavam sa moji padawani, čak sam kupio sebi bijelo
odijelo poput Obi Wan Kenobija, doduše kradem sa ženinih sakoa one spužvice što
idu na ramena i stavljam na svoj kostim kako bih postigao bolji efekt. Super
nam je i pišemo mnogo toga.

Ove generacije na akademiju je došla jedna stoka iz
Hercegovine i nije mi bilo drago nimalo što je često spominjao tu riječ koja u
meni budu tamnu stranu i odvlači me od sile. Ta riječ je Hrvat. Taj mangupčić
je htio biti jedan od mojih štićenika, moj padawan.

Odbio sam to
teatralno i rekao mu:


“Odbijam tebe kamenjarsku zmiju,

 Nećeš na moju Džedaj Akademiju,

 Bez knedli u grlu imam kurs bez Hrvata,

 Vrati se u Hercegovinu, jebo te
tata”

Neće mene
jebavat nit’ krv mi pit neko derle kamenjarsko ustaško. Bio sam dosta sretan
par dana i ponosan kako sam ušutkao mu gubicu. Poslje sastanka sa svojim
padawanima, sjeo sam u kafić da popijem kavu i provjerim poštu. Među morem
studentskih jadikovanja i isprika bio je jedan naslovljen “za profesora
Mašu Sadackog”

Nisam znao ispočetka od koga je no nakon čitanja brzo sam shvatio.

Pisalo je:

“Tamna
strana sile ne broji članove kao vi kile,

  Za specijalistički si me odbio, nisi
bio brat,

 Odbio si me zato što sam Hrvat,

Ne znam kako u ogledalo gledaš sebe,
No znaj Maša, Hrvati su svud
oko tebe.” Zatvaram ljutito laptop, pokušavam smiriti silu u sebi. Da
svrnem misli, primjećujem posudu za vrećice šećera pokraj reklamnog
materijala Cockte bez šećera…

Ivan Čilić